Nemačka: situacija nije dobra

Tri faktora krize

NAPOMENA: Ovaj tekst je moj deo podkasta na radiju Cosmoradio javnog servisa WDR u Kelnu, na bosanskom, hrvatskom i srpskom jeziku. Epizoda je emitovana 13.11.2023 i može u celini da se sluša ovde.

Evo zašto se privrednici žale.

Čiste brojke su više nego preteće: prema poslednjim istraživanjima, svaka peta kompanija namerava da prebaci svoju delatnost u inostranstvo zbog visokih cena energije u Nemačkoj. Upravo je i najveći svetski hemijski koncern, BASF najavio da razmišlja o toj meri. I da će verovatno da prebaci svoje pogone u Kinu.

High angle portrait of mature businessman sleeping on bar counter getting drunk after work, copy space

To je simbol pojave o kojoj se sve više piše u poslednje vreme a zove se: deindustrijalizacija Nemačke. Uz još jednu napomenu: To što svako peto preduzeće hoće da prebaci pogone u inostranstvo ne znači da preostala četiri to ne bi učinila kada bi mogla. Nego nemaju dovoljno sredstava za to. A oni koji nemaju dovoljno sredstava za to, nalaze se pred kolapsom.

Trenutno su u lošoj situaciji sva preduzeća metalske i elektroindustrije. Anketa među članovima Saveza poslodavaca Gezamtmetal je pokazala da je zbog skoka cena energije palo poslovanje 97 odsto tih firmi a da je svaka šesta pred bankrotom.

Direktor udruženja poslodavaca Gezamtmetal Oliver Cander koji je prezentirao pomenutu anketu, rekao je: “Energetska kriza je punom snagom pogodila preduzeća u metalskoj i elektro industriji i to nezavisno od toga o kojoj se branši radi i koliko je veliko preduzeće. 2023. godina je za nas nova godina recesije.”

Mantra o „nedostatku radne snage“

U mnogim medijima se uporno održava slika o „nedostatku stručne radne snage“ u Nemačkoj. To je lažan problem. Anketa instituta Ifo sprovedena u oktobru ove godine pokazala je da četvrtina preduzeća u Nemačkoj zbog povećanja cena energije planira gašenje radnih mesta. 57 odsto firmi navodi da mora da na neodređeno vreme odgodi planirane investicije, jer za to više nema novca, a 17 odsto firmi gasi kompletne grane svog poslovanja sa pogonima za koje više ne može da plaća struju i gas.

Tu nema mesta optimizmu. pogotovo zato što je vlada i sebe sopstvenom energetskom politikom dovela u neprilike. Jer, ona neće neće ruski gas, i zato uvozi bitno skuplji tečan gas. A da bi taj uvoz bio moguć, grozničavo gradi ploveće terminale za tečan gas. Trošak za to je skoro duplo veći od onog koji je predviđen kada je počinjao rat u Ukrajini – sa tri milijarde evra u 2022. je skočio na 6,5 milijardi. Sa tendencijom rasta.  Tu se još ne radi o troškovima održavanja terminala i daljeg sprovođenja tečnog gasa – ili LNG – kroz Nemačku. Ima tu dosta stavki.

Usput, prilikom sagorevanja LNG se oslobađa bar isto onoliko CO2 kao i sagorevanjem zemnog gasa, ali za LNG je potreban i dodatni utrošak energije na hlađenje na minus 161 stepen da bi uopšte bio u tečnom stanju, pa za prevoz, i na kraju fraking kao metoda za dobijanje ovog gasa znači i ubrizgavanje hemikalija u zemljište. U svemu tome nema nijednog elementa koji bi bio bolji za životnu sredinu, naprotiv.

Novi klipovi pod noge firmama

Za one koji moraju da ostanu, a izvoze svoje proizvode, i zbog cena energije ionako ne znaju kako će preživeti, vlada je pripremila novu teškoću. Ministar privrede Robert Habek je nedavno najavio nove “Klimatskopolitičke smernice za izvoznike”. A one znače praktično ukidanje takozvanih “Hermes-garantija”.

Hermes-garantije su mera za pomoć izvoznoj privredi uvedena 1949. godine. Naime, ako se izvozi u zemlje u kojima vlada politička ili ekonomska nestabilnost, onda je moguće da uobičajeno osiguranje poslovanja ne pruža dovoljnu zaštitu. U takvim zemljama postoji mogućnost da dođe do izostanka plaćanja. A u takvim slučajevima u pomoć priskače Ojler Hermes d.d. (Euler Hermes Aktiengesellschaft) – nemačko osiguravajuće društvo za izvozne kredite. A ono radi za nemačko Ministarstvo za privredu i energiju.

Sada je ministar Habek najavio da će tu vrstu osiguranja ubuduće dobijati samo kompanije koje budu ispunjavale nove kriterijume zelene tranzicije. To su ni manje ni više svi oni graditelji postrojenja ili mašina zahvaljujući kojima je Nemačka nekada bila svetski šampion u izvozu. Dakle, sami će morati da snose troškove koje je dosad potpomagala država – ukoliko ne prilagode svoje proizvodne procese zahtevima Zelenih. A ako bi rešili da ih prilagode, to bi moglo da ih stavi pred troškove koje ne mogu da plate. Recimo, da kompletno menjaju način proizvodnje. Drugim rečima, i to bi ih finansijski upropastilo.

U nemačkim medijima su se povodom toga već pojavili naslovi kakav je objavio recimo “Velt” koji je ovu meru nazvao “lomljenjem vrata srednjim preduzećima”. A svi znamo staru krilaticu prema kojoj su srednja preduzeća “kičma nemačke privrede”. Veliko negodovanje je tim povodom stiglo i iz BDI, Federalnog saveza nemačke industrije. Ljudi koji čine “kičmu” nemačke privrede su očajni i puni neverice. U meri u kojoj to još nikada nije bilo slučaj.

Nedostatak osećanja slobode

Početkom ove godine mediji su masovno izveštavali o anketi instituta Alenzbah o slobodi mišljenja u Nemačkoj. Prema toj anketi, čak ni svaki drugi Nemac više ne misli da u ovoj zemlji mišljenje može slobodno da se izrazi – samo 48 odsto anketiranih smatra da je to moguće. Godine 2021. je situacija bila još gora i tako je mislilo samo 45 odsto ispitanih. Poređenja radi, ranijih godina je to mišljenja uvek bilo više 60 odsto Nemaca.

Na pitanje “Osećate li se slobodnim?” – znači radi se o generalnom osećanju slobode a ne o slobodi mišljenja – samo 45 odsto upitanih je odgovorilo potvrdno. A u dramatičnoj godini korone, 2021-oj, slobodno se osećalo samo 36 odsto ispitanih.

Glavne teme koje su postale škakljive tokom poslednje tri godine su bile korona, rat u Ukrajini, migracija i nemačka politika generalno, od pre par nedelja i razbuktavanje sukoba na Bliskom istoku. Iskazi koji se ne slažu sa aktuelnom političkom paradigmom su postali problematični i vlast ih veoma lako i nediferencirano podvodi pod govor mržnje, antisemitizam, desničarski radikalizam ili u nedostatku boljeg ono bar pod opšti pojam “teorije zavere”.

Zbog toga su su razni naučnici, umetnici, novinari ili javne ličnosti u više navrata pisali peticije ili proteste. Poslednja takva akcija je Vestminsterska deklaracija, međunarodni dokument koji je nedavno objavljen na više jezika i sa potpisima 137 poznatih javnih ličnosti iz celog sveta. Među njima su, na primer, Džulijan Asanž i Edvard Snouden, filozof Slavoj Žižek, filmski režiser Oliver Stoun, „montipajtonovac“ Džon Kliz i na Zapadu i u Nemačkoj kao borac za ljudska i ženska prava višestruko nagrađivana Ajan Hirsi Ali, te mnogi drugi istaknuti intelektualci i naučnici. 

Naslov deklaracije glasi: “Otvoreni diskurs je noseći stub slobodnog društva”. Zašto pominjem upravo nju? Zato što je u njoj među malobrojnim konkretnim primerima nesloboda eksplicitno pomenuta i Nemačka. Tamo piše doslovce: “U Indiji i Turskoj vlasti su izdejstvovale ovlašćenja da uklanjaju političke sadržaje sa društvenih mreža. A zakonodavci u Nemačkoj i najviši sud Brazila kriminalizuju političke iskaze…”

Kritičari vlade ili „neprijatelji demokratije“?

Nemačka ministarka unutrašnjih poslova Nensi Fezer i šef Službe za zaštitu ustavnog poretka Tomas Haldenvang su u junu prošle godine prezentirali svoj izveštaj o toj zaštiti. I tu je prvi put uveden jedna nova kategorija koju valja držati na oku, naime: “antidemokratska i po bezbednost riskantna delegitimizacija države”, koja prema medijskim izveštajima obuhvata delove scene “negatora korone”. Eto to su stvari koje kod ljudi stvaraju strah. Jer, kritikovanje vladinih antipandemijskih mera ne znači automatski negiranje postojanja korone. A kamoli nepoštovanje demokratije ili delegitimizaciju države.

Na tako nešto su mnogi ljudi zaćutali i reagovali kako se i moglo očekivati, naime, prestali su da u javnosti kritikuju vlast. Ako čovek koji na demonstracijama traži poštovanje Osnovnog zakona bude nediferencirano proglašen za protivnika istog tog Zakona, onda se to i te kako odražava u anketama poput ove koju sam pomenuo.

Osim toga, da ljudi moraju da mnogo više nego ranije paze šta govore, to je stanje koje bi, po mišljenju aktuelne vlasti, trebalo da bude utvrđeno i zakonom. Jer, ministarka unutrašnjih poslova Nensi Fezer je pripremila zanimljiv nacrt zakona o kojem bi ovog meseca trebalo da se glasa u Bundestagu. Prema tom nacrtu, ako agenti Službe za zaštitu ustavnog poretka smatraju da je neka osoba „radikalna“, onda oni mogu da kontaktiraju ljude iz okruženja te osobe i to im „došapnu“.

Drugim rečima, agenti bi po tom zakonu trebalo da dobiju licencu za denunciranje. Dobar dan, gospodine, vi hoćete da izdate stan gospodinu XY? Bolje razmislite dvaput o tome, jer, znate, sve govori u prilog da je on protivniik demokratije. I tako bi agenti trebalo da diskretno upozoravaju banke da su im ti i ti klijenti sumnjivi, poslodavce da imaju sumnjive radnike u svojim redovima itd. Itd.

Sve to onako neobavezno, samo kao informacija po načelu „bolje da to znate“. A koliko poslodavaca, stanodavaca, kolega, ili komšija dotične osobe će pomisliti: „bolje da se otarasim tog čoveka, inače ću i ja postati sumnjiv“ – e, to je pitanje koje mora da se postavi ali je bolje da na njega ne pokušavamo da odgovorimo. Zidojče cajtung je nacrt novog zakona nazvao „licencom za ocrnjivanje“. Bez optužnice ili dokaza da je počinjeno bilo kakvo kazneno delo, nečiji život može biti kompletno upropašćen. Bez obzira hoće li taj zakon biti usvojen, on govori o tome kako razmišlja vlada koja ga je predložila. Takve stvari sigurno neće povećati osećaj ljudi da mogu da se slobodno izražavaju. Naprotiv.

Stambeni prostor nestaje

Podaci s kraja 2022. godine govore da u nemačkim gradovima nedostaje ni manje ni više nego 1,9 miliona stanova sa plativom kirijom. Među njima je 1,4 miliona stanova manjih od 45 kvadratnih metara za samce. I porodice sa pet ili više članova imaju sve veće probleme da nađu stambeni prostor koji mogu da plate. Najviše takvih stanova nedostaje u Berlinu, Hamburgu i Kelnu.

Studija koju je prezentirala fondacija Hans Bekler iz avgusta 2021. je pokazala da gotovo 13 odsto domaćinstava u nemačkim metropolama nakon plaćanja kirije nema više novca ni za egzistencijalni minimum. Autori studije konstatuju: „Kirije eksplodiraju, saniranjem se stanovi pretvaraju u luksuzan stambeni prostor, već godinama se gradi premalo stanova“.

I još jednom: to što 13 odsto domaćinstava posle plaćanja kirije nema dovoljno novca za život, ne znači da ni preostali imaju za sve što im je potrebno.

Gini-koeficijent: slika nejednakosti

Za kraj samo još ovo: aktuelni Gini-koeficijent u Nemačkoj, kada je reč o onome što građani poseduju, iznosi 0,76. Što je ova vrednost bliža jedinici, nejednakost u društvu je veća. U Evropskoj uniji je Nemačka po nejednakosti na drugom mestu, odmah iza Austrije, sa gotovo istom vrednošću – Austrija ima za 0,01 procenat veću vrednost. A trećeplasiran Kipar je već dosta niže.

Najimućnijih 10 odsto domaćinstava u Nemačkoj ima u svojim rukama 60 odsto neto imetka. A onih 20 odsto koji su na dnu lestvice nemaju nikakav posed. Postoji i devet odsto onih koji su ispod dna – oni imaju samo dugove. Ali o tome ćemo drugom prilikom.   

WordPress Cookie Plugin von Real Cookie Banner